🥹🥹Magla, tišina i prazne kuće: Orašac danas

Do sela Orašac, u opštini Travnik, ne dolazi se slučajno. Put do njega nije samo nekoliko kilometara asfalta, već tiha granica između svijeta koji još živi i svijeta koji se polako gasi. Tog dana, dok sam dolazio, magla je ležala nisko, gusta i teška, kao da namjerno skriva selo od pogleda. Kuće su se pojavljivale i nestajale pred očima, baš kao uspomene koje blijede u pamćenju.

Orašac danas ne govori glasno. On šuti. Šuti kroz prazna dvorišta, kroz razbijene prozore i zarasle staze kojima su nekada prolazili ljudi, djeca, stoka i svakodnevni život. Mnoge kuće su porušene, druge napuštene, s krovovima koji polako popuštaju pod teretom vremena. Priroda se vratila po svoje — trava je progutala puteve, drveće ogradilo pragove, a tišina postala najbrojniji stanovnik sela.

Dok prolaziš Orašcem, imaš osjećaj da nisi sam, iako nigdje nema nikoga. Kao da zidovi pamte glasove, smijeh, svađe, molitve i radne dane. Ovdje je nekada bilo života, i to se osjeti u svakom koraku. Svaka kuća ima svoju priču, ali više nema ko da je ispriča. Ostale su samo ruševine i magla da ih čuvaju.

Magla tog dana nije bila obična. Bila je kao zavjesa između prošlosti i sadašnjosti. Sakrivala je selo od svijeta, ali i svijet od sela. Orašac je izgledao kao mjesto koje ne želi biti viđeno, kao da se povuklo u sebe, umorno od odlazaka i zaborava.

Prvi put sam bio ovdje, u ovom malom selu travničke opštine, i nije lako hodati kroz mjesto koje se polako gasi. Nije strašno zbog ruševina, nego zbog osjećaja da je neko otišao i nikada se nije vratio. Orašac nije velik, ali njegova tišina je ogromna. Ona govori više nego što bi hiljadu riječi moglo.

I dok sam napuštao selo, magla je i dalje stajala. Kao da čuva Orašac, njegove prazne kuće i sve one koji su ovdje nekada živjeli. Možda se selo polako gasi, ali dok god postoji neko da ga obiđe, snimi i ispriča njegovu priču — Orašac, u opštini Travnik, još nije potpuno zaboravljen.