Šehid Omer Kovač Omica

Omer Kovač zvani Omica rođen je 1932. godine u blizini Foče. Roditelji su mu se zvali Omer i Fatima. Bio je učenik GHB medrese, a pošto je ova institucija i tada bila internatskog tipa, Omer je u njoj i stanovao tokom boravka i školovanja u Sarajevu. Tokom pohađanja medrese Omer je pokazivao zainteresiranost za pristupanje pokretu Mladi Muslimani, što i nije čudno uzme li se u obzir da je organizacija imala veoma jako uporište unutar Gazi Husrevbegove medrese. Halid Kajtaz, jedan od nastavnika u medresi bio je član vrhovnog vodstva Mladih Muslimana, a svoju podršku davao je Omeru Kovaču, kao i rukovodećim članovima unutar medrese Esadu Kojiću, Feridu Čičkušiću i Mehmedu Alibegoviću. Djelovanje unutar medrese i propagiranje ideje Mladih Muslimana u početku se odvijalo neometano. Članovi su se često sastajali, a pošto je kao što smo rekli medresa bila zatvorenog tipa, zajedničko djelovanje bilo je još jače. Sve ove aktivnosti veoma uspješno su se odvijele, do trenutka kada Sulejman Kemura dolazi na poziciju direktora medrese, početkom 1949. godine.
Omer Kovač veoma je bio aktivan unutar organizacije, zbog čega su mu povjeravali važne informacije, a također neki od veoma važnih zadataka bili su mu povjereni na izvršavanje. Uslijed nestabile političke situacije koja je izazvana rezolucijom INFORMBIROA, postojala je velika mogućnost za početak ratnih sukoba između SSSR-a i Jugoslavije.

Iako je Omici i drugovima djelovanje bilo ograničeno nakon Kemurinog imenovanja, oni su nastavili sa istim tempom u smjeru promocije i intelektualnog jačanja ideje Mladih Muslimana. Ipak, provjere su bile sve učestalije pa je tako jedne prilike dok je bolestan čitao propagandni materijal Omica uhvaćen od strane Kemure, međutim nije želio pokazati šta čita pa je sav materijal bacio kroz prozor. Kemuara je našao materijal, a kada je vidio da je to brošura Mladih Muslimana, sve je poslao UDBI. Poslije toga Omica je bio pod istragom, a ubrzo i uhapšen na ispitivanje. Svome ocu Omica je dao obećanje “Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti”! Tako je i bilo, obećanje koje je dao svom ocu, održao je do kraja. Danima je nakon hapšenja mučem najgorim metodama, od čega se veoma teško razbolio. Svakim danom metode mučenja su bile sve gore, što je u konačnici bilo i pogubno za Omera Kovača, koji je na kraju izdahnuo.

Jedne je prilike visoki oficir UDBE ušao u Omerovu ćeliju i rekao: “Omere, ti si divan mladić, ali ti ne valja ideja.” – “Ma šta ti znaš, šta je ideja”, odgovori Omer. Prije suđenja Omer je stisnuo ruku Nusretu i Halidu, koji su sjedili do njega, i rekao: “Halalimo se, prenesite dalje!” UDBA se divila Omerovom herojstvu kojeg su vješali na kuke za ruke i tako ga puštali danima, ali prosto je nevjerovatno šta se desilo malom Omeru Kovaču, učeniku sedmog razreda Gazi-husrev begove medrese.
Omer je rekao svom bolesnom kolegi u sobi: “Poručite mom babi, da će Omer umrijeti, ali neće progovoriti!” Odveli su ga u zgradu UDBE u ulici Ćemaluša. Tučen je i mrcvaren. Iznijeli su ga u sanitetska kola i odveli u bolnicu, gdje je i umro.
Tijelo su predali njegovom ocu, a prije nego što će ga spustiti u mezar, otac je htio još jednom poljubiti Omera. Otkrivši mu lice, uočio je da je od mučenja cijela jedna strana lica modra, ruke su mu bile polomljene, a oči samo što nisu ispale iz duplje. Sa suzama u očima je vratio ćefine i spustio Omera u mezar.