Hotel Pelegrin, Kupari - Hrvatska, 1963 - 2025

Hotel Pelegrin: Metafora zaborava

Imam privilegiju živjeti na mjestu s kojeg puca pogled na gotovo cijelu župsku uvalu, pa tako i na hotel Pelegrin – barem donedavno. Uz osobnu blizinu, dugo me zanima i sudbina cijelog kompleksa u Kuparima, što ste možda i primijetili. Zbog toga sam puno čitao i razmišljao o mogućim razlozima nezainteresiranosti većeg dijela javnosti, pa i o povremenom likovanju zbog rušenja „jugoslavenskog” ili „vojnog” kompleksa. Vjerujem da takvi stavovi proizlaze iz nerazumijevanja razlike između forme i sadržaja. Hotel je sadržaj. Njegova „vojnost”, „jugoslavenskost”, „našost” ili „njihovost” – to su forme, promjenjive i površne. No, razlozi nerazumijevanja vjerojatno su dublji.
Počnimo od struke, koja je u slučaju hotela Pelegrin bila iznimno jasna i jednoglasna. Evo nekoliko citata iz Priopćenja za medije povodom usvajanja Urbanističkog plana uređenja Kupari I iz 2020. godine:
„Hotel Pelegrin je u to doba volumenom i kapacitetom bio najveći hotel na Jadranu te je 1963. opisan kao rijetko arhitektonsko djelo koje, od projekta do izvrsne izvedbe, daleko nadilazi jugoslavenski prosjek, predstavljajući jedinstven suvremeni objekt po koncepciji, funkciji, materijalu i izrazu. Sve to nije iznenađujuće jer je te 1962. i 1963. najveći dio sredstava za vojna odmarališta utrošen upravo na taj hotel, kojemu je Društvo arhitekata Sarajevo dodijelilo godišnju nagradu.”
„Ovim putem još jednom apeliramo na sve aktere postupka da preispitaju prethodno donesene odluke te, sukladno novim znanstvenim spoznajama, postignu novi dogovor o budućem uređenju turističke zone u Kuparima, u kojoj bi adaptirani i rekonstruirani hotel Pelegrin imao svoje zasluženo mjesto – kao trajni podsjetnik na razvoj arhitekture na dubrovačkom području.”
Priopćenje potpisuju:
• Društvo arhitekata Dubrovnik
• Udruženje hrvatskih arhitekata
• Hrvatska komora arhitekata
• Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske
• Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Dakle, bez potrebe da ulazimo u dodatne tehničke rasprave, može se reći da je hotel Pelegrin trebao biti sačuvan kao spomenik jednog vremena, stila i društvenog pamćenja. No, nije. Razlozi su višeslojni, a mene već danima proganja jedan posebno – onaj koji izlazi iz okvira arhitekture i ulazi u domenu sociologije, antropologije i psihologije.
Hotel Pelegrin dovršen je 1963. godine. Tada su rođeni ljudi koji su danas djedovi i bake. U vremenu prije tehnološke revolucije, stariji su bili glavni izvor praktičnog znanja – o poljoprivredi, zdravlju, gradnji, vremenskim ciklusima. Bili su središte obitelji, njihova riječ se poštovala, a često su imali i presudnu ulogu u donošenju odluka. Bili su čuvari tradicije, pripovjedači i moralne vertikale.
Danas, mnogi stariji gube osjećaj korisnosti. Njihova znanja više nisu tražena, često su fizički i emocionalno udaljeni od svojih obitelji. Društvo, mediji i marketing promoviraju mladost, brzinu i novitete, dok se starost sve više percipira kao nemoć, smetnja, pa čak i teret.

Možemo li reći da je tehnološki napredak naglasio nevažnost starijih? Ne bih se složio. Uloga starijih ključna je za harmoničan i održiv razvoj zajednice. Spoj mladosti i iskustva stvara ravnotežu između snage i smjera, između entuzijazma i mudrosti.
Stariji prepoznaju obrasce, razumiju posljedice, imaju sposobnost sagledati širu sliku. Oni znaju što se događalo, zašto, i kakve su bile posljedice. Oni prenose jezik, običaje, vrijednosti i sjećanja. Bez njih, zajednica gubi korijen – a bez korijena, nema ni pravca.
Najbolji sustavi – u obrazovanju, poslu, kulturi – uključuju i mladost i starost, inovaciju i mudrost. Harmonija nastaje kad mladi ne ruše staro da bi gradili novo, nego uče graditi na temeljima prethodnih generacija.
Zaključno – hotel Pelegrin je metafora. Metafora društva koje je izgubilo osjećaj za smisao, pamćenje i moral. Ako je Pelegrin metafora odnosa prema starijima, tada smo, rušenjem njega, simbolično srušili i vlastiti osjećaj za pripadnost, kontinuitet i odgovornost. Jer zajednica koja se odriče vlastitog pamćenja, odriče se i budućnosti.
A postoji li strašniji kraj jednog života od osjećaja da si beskoristan i zaboravljen?
I ne zaboravite: vi koji ste izabrali ovaj smjer “razvoja”, upravo vi vlastitim rukama gradite budućnost u kojoj ćete i sami biti smatrani smetnjom i teretom — i stoga dostojni tek “rušenja”.