Siromašni otac odveo je svoju pijanu šeficu kući — a njezina zahvala ostavila ga je bez riječi.

Siromašni otac odveo je svoju pijanu šeficu kući — a njezina zahvala ostavila ga je bez riječi.

Marijan Kovač nikad nije mislio da će u šezdeset i osmoj godini života vući pijanu ženu kroz kišnu noć u Zagrebu. A pogotovo ne svoju šeficu. Kosa mu se ljepila za čelo dok je jednom rukom pridržavao kišobran, a drugom podupirao Ivanu Jurić, direktoricu tvrtke u kojoj je radio kao čistač posljednjih petnaest godina. Njezine cipele na visokoj peti klizale su po mokrom asfaltu ulice Ilica, a iz njezina grla dopirali su nerazgovijetni mrmljaji pomiješani s jecajima. Mirisala je na skupo vino i tugu, onu vrstu tuge koju novac ne može sakriti ni ublažiti.
"Stari," rekla bi mu žena da je bio kod kuće, "šta se tu opet vučeš tuđim problemima?" Ali Marina je umrla prije tri godine, i nitko ga više nije zvao "stari" na onaj nježan način.
E sad, slušaj malo – prije nego nastavim dalje, iman jednu malu molbu. Ako ti se sviđa ova priča o Marijanu, čovjeku koji je prošao kroz život kô i ti i ja, stisni to malo crveno dugme pretplati se ispod. Znan da možda misliš "ma još jedan kanal," ali viruj mi, ovakve priče, o pravim ljudima i pravim životima, triba čuti. Ostavi komentar, javi se – i reci mi, otkuda si ti? Iz Zagreba? Splita? Osijeka? Dubrovnika? Koji je tvoj kraj? Nek znamo da nismo sami u ovome. A sad, ajde dalje...
"Gospodine Kovač," promrmljala je Ivana, spuštajući glavu na njegovo rame. "Vi... vi ste jedini... jedini koji..."
"Tiho, tiho, gospođo Jurić. Skoro smo stigli."
Ali nisu bili ni blizu. Ivana je stanovala u Tuškancu, u onoj četvrti gdje čak i zrak miriše na novac. Marijan je znao adresu samo zato što je jednom dostavljao tamo neke dokumente – hitno, naravno, uvijek je bilo hitno kad se radilo o Ivani Jurić. Bila je žena koja je izgradila imperij od ničega, kako su pričali po uredu. U četrdeset i pet godina vladala je s čvrstom rukom, a njezin pogled mogao je zamrznuti čovjeka na mjestu.
Osim večeras. Večeras je bila samo slomljena žena koja je na večeri s poslovnim partnerima popila previše, a onda ju je Marijan zatekao kako plače u ženskom WC-u kafića Sedmica, gdje je obično čekao dok završi s čišćenjem ureda i gdje je slučajno svraćao na kavu.
Kiša je postajala jača. Marijanov kaput, kupljen na Britancu prije deset godina, prokišnjavao je na ramenima. Njegova srca, that second-hand Opel Corsa koji je bio stariji od nekih brakova, parkirana je bila kilometar i pol dalje. Ali Ivana nije mogla hodati. Jedva je stajala.
"Taksi," prošaputao je Marijan sebi u bradu i podigao ruku prema cesti.