Siromašni otac vratio je novac šefici — a ona je rekla: “Onda… želim imati bebu s tobom.”

Siromašni otac vratio je novac šefici — a ona je rekla: “Onda… želim imati bebu s tobom.”

Ljeto u Splitu zna proključati ne samo od sunca, već i od ljudskih strasti i neizgovorenih tajni. U uredu Lare Novak, izvršne direktorice Novak Gradnje, na tridesetom katu, hladio je klimatizacijski sustav koji je radio protiv prirode, dok se izvana, iznad užurbane luke, osjećao dah prave, vrele Dalmacije. Ivan Perić, tridesetsedmogodišnji inženjer gradilišta, čovjek čiji su dlanovi bili grubi od rada i čije su oči nosile tugu nedavno preminule supruge, stajao je nasuprot Lari. Njegov sako od lana, premda čist, bio je izgužvan naspram njezine besprijekorne, bijele elegance. Na stolu, između njih, ležala je masivna, crna aktovka. Unutra nije bilo nacrta ni ugovora. Bilo je milijun eura u gotovini. Ivan, otac sedmogodišnjeg Frana, koji je hitno trebao skupu terapiju vida, pronašao je tu aktovku na skrivenom mjestu na gradilištu, gdje je bila namijenjena kao mito za korumpiranog službenika, nespretnom igrom njezina polubrata Marina. Iako je Ivanu taj novac značio spas za sina, sada ga je vratio. Njegov dalmatinski inat i poštenje nisu mu dopuštali da proda svoju dušu za ono što je smatrao prljavim novcem. Lara (28), prekrasna, ali ledena žena koja je naslijedila carstvo, gledala ga je s mješavinom sumnje i nevjerice. Odbijanje bogatstva u njezinom svijetu nije postojalo. Njezino čvrsto uvjerenje da je svaki čovjek na prodaju, izgrađeno na temeljima obiteljskih izdaja, počelo se urušavati pod težinom Ivanove jednostavne geste. Taj povrat novca nije bio samo čin poštenja; bio je to mač uperen u samo srce njezinih manipulacija.
Dragi moji, vi koji ste život proveli gradeći poštene kuće i čiste obitelji, vi koji znate da se dobar glas ne kupuje zlatom, već djelima – vama se obraćam. Sjedite li kod kuće u miru, gledate li u to sinje more, ili u zelene slavonske ravnice? Nije li lijepo vidjeti da još ima ljudi poput našeg Ivana, koji se drže časti usprkos neimaštini? Ako cijenite ovakve priče o moralnim dilemama i velikim odlukama, ne budite škrti! Pretplatite se na naš kanal i ostavite komentar. Recite nam odakle nas pratite, je li to brački kamen, lička gora, ili možda sam Varoš u Splitu? Vaše nam iskustvo znači više od svakog milijuna. Pokažite nam da poštenje još uvijek živi u Hrvatskoj!
Lara je polako ispružila ruku i otvorila aktovku. Unutra su ležale uredno složene novčanice od petsto eura. Miris novog papira bio je gotovo opipljiv, težak i zavodljiv. "Milijun eura," rekla je Lara, ne gledajući ga. Glas joj je bio dubok i kontroliran. "Pronađen u vodokotliću skladišta na gradilištu 'Solaris'. Ivan, jesi li siguran da razumiješ što radiš?" Ivan je stajao uspravno, unatoč bolovima u leđima i strahu za sina. Njegovo lice, preplanulo od sunca, bilo je mirno. "Gospodična Novak," rekao je, koristeći formalni ton. "Ja sam voditelj vašeg gradilišta. Novac ne pripada tvrtki, a sigurno ne pripada meni. Nisam lopov. To je sve."