“Zatvori taj ugovor i udam se za tebe” rekla je šefica nespretnom siromašnom ocu — a on je to učinio

“Zatvori taj ugovor i udam se za tebe” rekla je šefica nespretnom siromašnom ocu — a on je to učinio

Marko Horvat (35), samohrani otac i građevinski radnik, stajao je na kiši ispred svoje derutne kuće u zabačenom selu Like. Njegovo lice, izborano brigom prije vremena, bilo je mokro od kapljica, ali je unutra, u njegovim očima, gorjela vatra ličkog ponosa i očajničke neimaštine. U rukama je držao sudski poziv. Radić Gradnja, najveća građevinska korporacija u Hrvatskoj, htjela je njegovu zemlju. Ne samo njegovu kuću, već djedovinu Horvatovih – komad krša i šume, koji je za Petra i njegovog malog sina Tomu (6) predstavljao jedinu baštinu i sigurnost koju su imali. Radić Gradnja, pod vodstvom mlade i nemilosrdne Eme Radić, htjela je tu zemlju za projekt vodoopskrbnog sustava vrijednog milijarde eura. Ako izgubi spor, Petar ostaje na ulici, sa sinom i dugom koji se vuče još od prerane smrti njegove supruge. Bio je na rubu predaje, spreman potpisati bilo što da osigura Tomi barem krov nad glavom. U tom trenutku, dok se nebo pripremalo da se sruči na Liku, zazvonio je Petrov stari mobitel. Broj je bio nepoznat, zagrebački. "Gospodine Horvat?" Glas je bio hladan, čist, melodičan, ali oštar kao staklo. Bio je to glas same izvršne direktorice, Eme Radić. "Ja sam Ema Radić. Znam da sutra imate ročište. Znam za vaš dug. Znam za vašeg sina. Dođite večeras u Zagreb. Ne potpisujte ništa. Imam za vas... poslovni prijedlog koji će riješiti sve vaše probleme. A cijena je jednostavna. Dođite. Ali dođite sami. I ne smijete nikome reći. Pogotovo ne Vinku." Petar je osjetio kako mu se srce steglo. Tajnovitost. Vinko. Vinko je bio lokalni političar, Petrov krvnik koji je manipulirao sudskim procesom. Što ova žena želi? Je li ovo zadnja ponuda? No, glas Leona bio je toliko siguran da je Petar, unatoč oprezu, osjetio tračak nade, slamku spasa. Sat vremena kasnije, Petar Horvat, u najboljem, izlizanom odijelu, bio je na putu za Zagreb, ne znajući da ne ide na prodaju zemlje, već na prodaju vlastite duše i srca.
Draga moja gospodo, vi koji ste život proveli gradeći, vi koji znate težinu poštene riječi i ličke djedovine! Ako vam je srce stisnuto poput srca našeg Petra, ako cijenite priče o hrabrosti, časti i ljubavi koja izbija tamo gdje je najmanje očekujete, onda je ova priča pisana za vas. Priča o milijunima, ali i o sudbini običnog čovjeka. Dajte nam podršku! Stisnite taj "Sviđa mi se" da znaju koliko nas cijeni prave vrijednosti i obitelj, ostavite svoj komentar, i što je najvažnije, pretplatite se na kanal. I recite nam, molim vas, od gorske Hrvatske, Slavonije, Dalmacije ili možda Istre nas večeras gledate? Da vidimo koliko nas se ujedinilo u vjeri u bolje sutra!
Ured Eme Radić (29), smješten na posljednjem katu staklenog nebodera u Zagrebu, bio je definicija zagrebačkog sjaja. Mramor, staklo, umjetnost – sve je disalo hladnom, proračunatom elegancijom. Petar je ušao, osjećajući se kao seljak koji je zalutao u opernu kuću. Njegove radničke čizme, iako očišćene do sjaja, izgledale su neprikladno na svijetlom tepihu. Ema je stajala uz prozor, gledajući u noćni grad. Bila je visoka, vitka, s kosom boje kestena skupljenom u strogu punđu. Njezina ljepota bila je neosporna, ali joj je izraz lica bio zatvoren, hladan, maska poslovne žene koja nikada ne čini pogreške. "Hvala što ste došli, gospodine Horvat," rekla je, ne okrećući se odmah. Njezin glas, sada uživo, imao je nevjerojatan autoritet. "Znam da ste umorni. Želim odmah prijeći na stvar. Vrijeme je luksuz koji si ne možemo priuštiti."