Moja prva nimfomanka - priča 8/21

PRIČE MOJIH MLADOSTI 8/21
Moja prva nimfomanka

Tekst: Perica Jokić
Muzika: Vujica Jokić Riči
Interpretacija: Miodrag Stošić

Realizacija: oktobar-decembar 2020.

MOJA PRVA NIMFOMANKA

U cilju priprema za njen doček, uspio sam i roditelje da kaširam napolje. Sad je tu bilo sve za jedno osnovno zavođenje: video rikorder, krevet, prigušeno svjetlo.

Tokom prijepodneva je na preporuku svoje sestre dolazila k meni u klub Demone eye da joj upotpunim muzičku kolekciju na kaseti. Ali nigdje kasete! Onda je istog dana još dvaput zaboravljala da je donese. Vidim koliko je sati i lako je pridobijem za pravljenje nekoliko fotografija. One su išle od onih pobožnih sa skrštenim rukama do zabranjenih za publiku ispod 8 godina - jedan zagrljaj i jedan poljubac! Glavno je, ipak, trebalo ostaviti za neko intimnije i manje frekventno mjesto. Tako smo se upoznali i uzgred dogovorili da se vidimo uveče. Jer, osim muzičke, zanimala ju je i moja filmska kolekcija za koju je, takođe, čula od svoje sestre. A sve što čuje, voli da provjeri.

Malo je kasnila, ali šta mari kad se već pojavila. Kosa joj pala na oči, zadihana, osmjeh koji otkriva sve zube, a naročito zgodno napuklu jedinicu gore desno.

Rukovali smo se, a njena ruka laka kao parče praznine. Samo da takva nije i tamo gdje treba da je ima. Povučem je preko praga, pogledam lijevo, desno – nema nikog – zalupim vrata i zamandalim ih ujedno. Gasim vanjsko svijetlo. Brišem tragove da kuća postoji.

Igraju joj oči, gleda me kao preplašena umiljata zvijer. Film će gledati iz ležećeg stava. Meni ostaje neudobna varijanta – fotelja.

Puštam video rikorder, počinje film. Nemam pojma šta gledamo jer sam sve vrijeme imao na umu kako da se bacim na nju.

Tada sam još uvijek mislio da je poštena djevojka, uobičajeno teška za muvanje, pa sam bio prilično oprezan. I postupan.

Ona nije imala tih problema i već poslije deset minuta me je začuđeno pitala zar ćemo da gledamo film?

Nego šta ćemo ako sam je zbog toga pozvao!

Mislila je da je poziv na film bio moj izgovor da je privedem, a ja nijesam mislio, ja sam tačno znao da to jeste bio izgovor. Naravno, iskoristio sam njeno pitanje da odmah pređem na stvar. Najprije sam legao pored nje, a onda i na nju kad sam vidio da se ne usteže. Kao da je još od kuće bila naoružana sve da mi da. I samo je čekala da vidi koliko sam drzak u okolišenju, jer u tim stvarima ne bješe mnogo strpljiva.

U prolazu niz zakopčano tijelo, slučajno domašim njena stisnuta koljena, a ona se kao na senzor razdvoje. Ali dalje nijesam išao jer je već ovdje zakolutala svojim sablasnim očima i počela upadljivo da se oblizuje sve uzdišući i dahćući kao da je tu imalo više posla za kakvog istjerivača đavola, nego za mene, tek običnog ljubavnika opšte prakse.

Nijesam smio ni da pomislim šta bi se u nastavku desilo da neko, da mu bog pomogne, nije pozvonio. Imao sam sjajan izgovor da siđem s nje i izgubim se bar na tren.

Tamo su baš nju tražili i ja sam iz cuga priznao gdje je. Njena starija sestra i mlađi brat su odmah povjerovali da im je sestra platila „onom stvari“ i ne čekajući da im kažem istinu.

Ona se dovukla do vrata, a oni su je odvukli dalje.

Samo meni nije uspjelo da je odradim. I onima koji to nijesu htjeli, naravno. Mirno je mogla da se izučava kao školski primjer nimfomanke. I ne samo u teorijske svrhe.

Pustio sam film od početka. “Amadeus”. Kandidat za Oskara te godine. Zamalo da ga ne pogledam.

Đavo nek je nosi!

(Perica Jokić)









Tagovi:
Ne daj se, Ines
Rade Serbedzija
Arsen Dedić