ISTANBUL bez novaca (Život u kamperu) - VLOG

“ZADNJI DAN U TURSKOJ”

Danas je bio onaj dan koji dođe prije svakog odlaska… dan kad sve vidiš malo drugačije, malo dublje.
Znao sam da je ovo moj zadnji dan u Turskoj, i zato sam se vozio gradom sporije nego ikad.
Upijao sam svaki miris, svaki pogled, svaki zvuk… kao da želim zadržati još koju minutu više u sebi.

Ova skoro dva mjeseca — to je bilo putovanje koje me promijenilo.
Ne samo mjesta koja sam vidio, nego ljudi koje sam susreo.
Njihova dobrota. Njihova jednostavnost. Njihova iskrenost.
Turci su mi još jednom pokazali koliko svijet može biti velik i koliko čovjek može biti dobar kad otvori srce.

I baš danas, simbolično… otišao sam popraviti WC u kamperu.
Stvar koju mi godinu dana nitko nije htio ni pogledati — ni Talijani, ni Španjolci, ni moji doma, nitko.
Ali ovdje… ovdje su ljudi samo rekli: “Ver, kardeşim.”
I za pet minuta su bili unutra, rade, smiju se, rješavaju.
Ni pitanja, ni komplikacija. Samo pomoć.
To je ta turska duša koju ću zauvijek nositi sa sobom.

Šetao sam još malo, vozio se kroz ulice, gledao sve te scene koje su mi postale poznate.
I shvatio koliko sam naučio.
O ljudima. O putovanju. O sebi.

A onda — vrijeme je bilo da krenem.
Put natrag, prema sjeveru… kroz Bugarsku, Srbiju, sve do Beča.
Ali dok sam se vozio prema granici, znao sam samo jedno:

Ne vraćam se isti.
Ovo je jedno od najznačajnijih putovanja mog života.
I hvala Turskoj… na svemu što mi je dala.