Putovanje kroz Sviće: Selo koje oduzima dah😮😮😮😮😮😮😮

Selo Sviće kod Zenice… na prvi pogled tiho, skromno i obično, a u sebi čuva priče duže od mnogih rijeka koje protječu Bosnom.

Kažu da se u Svićima dan budi ranije nego drugdje. Prvi zvuk nije buka automobila, nego šum vjetra koji uđe kroz otvoren prozor i donese miris zemlje, drveća i dima iz komšijine peći. Tu su brda blaga, ali dovoljno visoka da zaklone selo i učine ga svojim sigurnim kutkom. Svaka kuća ima svoju avliju, a svaka avlija svoju priču — o djetinjstvu, odlascima, povratcima, o ljudima koji su bili i ljudima koji se možda jednog dana vrate.

U Svićima svi znaju put, čak i kad nema table. Putevi su uski, ali vode tačno tamo gdje treba: do komšije, do potoka, do starog mosta pored kojeg stoji spomen-česma. Ona je kao srce sela, postavljena 1968. godine, da niko ne zaboravi momke iz ovog kraja koji su dali život daleko od kamera, mikrofonâ i velikih govornica. Samo tiha voda, kamen i urezana imena — podsjetnik da su neki odavde oduvijek znali šta znači boriti se za pravdu, i kad to niko ne vidi.

Iako je selo prošlo kroz mnogo vremena — od ratova, kriza, pa do odlazaka u inostranstvo — danas Sviće polako mijenja lice. Postavljena je javna rasvjeta, asfaltira se, gradi se kanalizacija. Čini se kao sitnica, ali u selu je svako novo svjetlo puno više od sijalice… to je dokaz da neko misli na ljude koji su ostali. Da selo još diše, raste i ne da na sebe.

Mještani su jednostavni, vrijedni i tihi. Često ćeš ih vidjeti u baštama, u starim šupama gdje se suši drvo, ili na mjestima gdje se zapravo ne radi — nego razmjenjuje riječ, savjet, komad života. Niko u Svićima ne žuri, jer ovdje vrijeme nije neprijatelj. Ovdje je vrijeme učitelj.

Kad padne noć, a rasvjeta obasja put do zadnje kuće pod brdom, selo bude kao mali svemir na rubu Zenice. Daleko od gradske buke, a opet dovoljno blizu da se za deset minuta nađeš među ljudima, trgovinama, ljekarnama i dijelom života koji se danas zove svakodnevica.

Sviće je jedno od onih mjesta koje možda nećeš vidjeti na razglednicama, ali hoćeš u srcima ljudi koji su otišli daleko, pa kad se vrate u Bosnu, prvo svrate ovdje — da vide kuću svojih, da se napiju vode sa česme, da udahnu miris šume i kažu: „Evo me, opet sam tu.“

Jer sela nisu samo zgrade i zemlja. Sela su uspomene koje hodaju.

A Sviće je baš takvo — selo koje šuti, ali pamti. Selo koje ne govori glasno, ali priča duboko. Selo koje možda nije veliko, ali ima dušu koja se osjeti čim prođeš njegovim uskim putem i pogledaš u brdo koje ga čuva, kao stari stražar što zna sve što se dogodilo… i sve što će tek doći.