Usamljeni Apač živio je u izolaciji — dok debela Amiškinja nije pokucala tražeći pomoć

Usamljeni Apač živio je daleko od svijeta, u potpunoj izolaciji — sve dok jednog dana nepozvana gošća, neobična Amiškinja, nije pokucala na njegova vrata tražeći pomoć. Njihov neočekivani susret pretvara se u priču o predrasudama, razumijevanju i ljudskoj povezanosti.


Sunce je nemilosrdno pržilo suhu zemlju zapadnog Teksasa, stvarajući treperave valove vrućine na horizontu. Na usamljenom brežuljku, nekoliko kilometara od najbližeg naselja, stajala je jednostavna drvena koliba. Okruživao ju je mali vrt s oskudnim povrćem i staja u kojoj su bile smještene dvije koze i jedan konj. Ovo je bio dom Hanka, čovjeka koji je odabrao život daleko od drugih.

Hank je imao trideset i osam godina, ali njegovo lice nije odavalo godine koje je nosio. Koža mu je bila preplanula od sunca, ali bez dubokih bora koje bi odavale njegovu dob. Njegovo tijelo bilo je čvrsto i mišićavo, oblikovano godinama fizičkog rada i samodiscipline. Duga crna kosa bila mu je vezana u rep, a oči tamne poput ugljena promatrale su svijet s oprezom čovjeka koji je previše puta bio iznevjeren.

Njegovo podrijetlo bilo je očito u njegovim crtama lica i držanju — bio je Apač, posljednji preživjeli član svoje male obitelji. Dok su mnogi njegovi sunarodnjaci bili prisiljeni živjeti u rezervatima, Hank je nekako uspio zadržati ovaj mali komad zemlje, daleko od puteva i znatiželjnih pogleda bijelaca iz obližnjeg gradića Dry Creek.

Tog jutra, Hank je obavljao svoje uobičajene poslove. Nahranio je životinje, zalijevao je svoj mali vrt s dragocjenom vodom iz bunara i provjeravao zamke koje je postavio prethodne večeri. Život u izolaciji bio je težak, ali predvidljiv, a to je bilo ono što je Hank cijenio nakon godina nemira i sukoba.

Dok je sjedio na trijemu svoje kolibe, čisteći pušku koju je rijetko koristio, osim za lov, primijetio je oblak prašine u daljini. Netko se približavao njegovom domu, što je bila rijetkost. Posjetitelji nikad nisu donosili dobre vijesti, a Hank je naučio biti oprezan.

Ustao je, odložio pušku na trijem i zaklonio oči od sunca, pokušavajući bolje vidjeti. Bio je to konj koji je vukao mala kola, a na kočijaškom mjestu sjedila je žena. To je bilo neobično. Žene rijetko putuju same u ovim krajevima, pogotovo ne prema izoliranoj kolibi poznatoj kao dom "onog Indijanca".

Kako su se kola približavala, Hank je mogao bolje vidjeti posjetiteljicu. Bila je mlada, vjerojatno u ranim dvadesetima, s licem uokvirenim jednostavnom bijelom kapicom. Njezina haljina bila je jednostavna, dugačka i skromna, tipična za Amiše. To je bilo još čudnije. Što bi Amiškinja radila ovdje, tako daleko od svoje zajednice?

Kola su se zaustavila nekoliko metara od njegove kolibe. Žena je izgledala iscrpljeno, njezino okruglo lice bilo je crveno od vrućine, a na čelu su joj se vidjele kapljice znoja. Bila je punija građe, ali s nekom posebnom, nježnom ljepotom u svojim crtama lica. Velike plave oči gledale su Hanka s mješavinom straha i nade...

"Oprostite što vas ometam, gospodine," rekla je tihim glasom. "Zovem se Josephine McBride. Rečeno mi je da biste mi mogli pomoći."

Hank je stajao nepomično, ne pokazujući nikakvu reakciju na njezine riječi. Nitko ga nije posjetio godinama, a sada se pojavljuje ova mlada Amiškinja, tvrdeći da joj je netko rekao da bi joj on mogao pomoći? To nije imalo smisla.

"Tko te poslao?" upitao je konačno, njegov glas hrapav od rijetke upotrebe.

Josephine je nervozno stisnula ruke. "Gospodin Peterson iz trgovine u Dry Creeku. Rekao je da živite ovdje i da... da možda znate nešto o ljekovitom bilju. Moj otac je vrlo bolestan, a doktor u gradu kaže da mu ne može pomoći."

Hank je osjetio nelagodu. Bio je točno da je poznavao ljekovito bilje, znanje koje je naslijedio od svoje majke i bake. Povremeno je mijenjao lijekove za potrepštine u trgovini, ali uvijek diskretno, kroz gospodina Petersona. Nikad nije očekivao da će ga netko potražiti izravno.

"Što nije u redu s tvojim ocem?" upitao je nakon duge stanke...