Psalam 78

Čuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k riječima usta mojih.
Otvoram za priču usta svoja, kazaću stare pripovijetke.
Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,
Nećemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javićemo slavu Gospodnju i silu njegovu i čudesa koja je učinio.
Svjedočanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj;
Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja će se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci
Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže;
I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.
Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj.
Ne sačuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi.
Zaboraviše djela njegova, i čudesa, koja im je pokazao,
Kako pred ocima njihovijem učini čudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu;
Razdvoji more, i provede ih, od vode načini zid;
I vodi ih danju oblakom, i svu noć svijetlijem ognjem;
Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;
Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.
Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše višnjega u pustinji.
I kušaše Boga u srcu svom, ištući jela po volji svojoj,
I vikaše na Boga, i rekoše: "može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?
Evo! on udari u kamen, i poteče voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? hoće li i mesa postaviti narodu svojemu?"
Gospod ču i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja.
Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoć njegovu.
Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,
I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im.
Hljeba anđelskoga jeđaše čovjek; posla im jela do sitosti.
Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;
I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim;
Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.
I najedoše se i dade im što su željeli.
Ali ih još i ne prođe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem,
Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjače među njima, i mladiće u Izrailju pobi.
Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše čudesima njegovijem.
I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.
Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraćahu se i iskahu Boga;
I pominjahu da je Bog obrana njihova, i višnji izbavitelj njihov.
Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu.
A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.
Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, često ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.
Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraća se.
Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi!
Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.
Ne sjećaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje,
U koji učini u Misiru znake svoje i čudesa svoja na polju Soanu;
I provrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.
Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.
Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.
Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.
Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.
Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlijeh anđela.
Ravni stazu gnjevu svojemu, ne čuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru.
Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.
I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.
Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.
I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica njegova.
Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.
Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovijeh ne sačuvaše.
Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rđav luk.
Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga.
Bog ču i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.
Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kojem življaše s ljudma.
I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.
I predade maču narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se.
Mladiće njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;
Sveštenici njegovi padaše od mača, i udovice njegove ne plakaše.
Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.
I pobi neprijatelje svoje s leđa, vječnoj sramoti predade ih.
I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra.
Nego izabra koljeno Judino, goru Sion, koja mu omilje.
I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.
I izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih,