Šefica je pitala siromašnog oca: “Kako se prave bebe?” — a on je rekao: “Mislim… ljubljenjem…”

Šefica je pitala siromašnog oca: “Kako se prave bebe?” — a on je rekao: “Mislim… ljubljenjem…”

Marko je stajao pred vratima ureda šefice s osjećajem koji mu je rastrgao utrobu na komade. Znao je što dolazi. Znao je da će ga pitati – opet. Ovaj put nije bilo bijega. Ruke su mu se tresle dok je držao staru plastičnu torbicu u kojoj je bio ručak što ga je spremio prije zore: dva komada kruha, malo sira koji je već počeo mirisati, i jabuka s modricom. Imao je pedeset i sedam godina, oči duboko utonule u lice izbrazdano godinama rada u gradilištu, a sada – sada je bio samo čistač u fabrici tekstila u Karlovcu. Život ga je zgazio kao kamion na autocesti, ali ostala mu je jedna stvar – Petra, njegova kći od trinaest godina. Zbog nje je disao. Zbog nje je svako jutro ustajao u četiri, prelazio pola grada pješke jer nije imao za tramvaj, i gurao metlu po hladnim hodnicima. Upravo je zbog Petre sada stajao pred ovim prokletim vratima, jer šefica Ivana željela je razgovarati – privatno.
"Marko, uđi," začuo je njezin glas s druge strane, oštar i hladovit kao sjevernjak. Otvorio je vrata i ušao. Kancelarija je mirisala na skupu parfemsku vodu i nove tapete. Ivana je sjedila za stolom, žena u kasnim četrdesetima, lijepa na način koji je kostao novce – frizura savršeno složena, nokti kao kandže, odijelo koje bi moglo nahraniti njegovu obitelj cijeli mjesec. Gledala ga je preko onih tankih naočala što ih nose ljudi koji misle da su pametniji od drugih.

Ako imate više od šezdeset i pet godina i još uvijek vjerujete da ima dobrih ljudi na ovom svijetu – pretplatite se, ostavite lajk i napišite u komentarima iz kojeg dijela Hrvatske gledate. Recite nam jeste li iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka ili nekog malog mjesta gdje se još zna što znači poštenje. Ova priča je za vas – za nas koji pamtimo kako su stvari nekad bile, i kako su mogle ostati.

"Sjedni," rekla je Ivana, pokazujući na stolicu preko puta. Marko je sjeo, stisnut kao da sjedi na sudnici. "Znaš zašto sam te zvala?"
Nije znao. Ili je možda znao, ali se bojao priznati.
"Slušaj, Marko," nastavila je, zavrtjevši olovku između prstiju. "Radim ovdje već devet godina. Vodim ovu fabriku. I znaš što sam primijetila? Da ti svaki mjesec uzmeš slobodno baš u isto vrijeme. Svaki put kada je roditeljski dan u školi, ili kad tvoja kći ima nešto važno. I nikad ne tražiš dopust unaprijed, nego dolaziš zadnji čas, s tim očajničkim pogledom, kao da te netko tuče."
Srce mu je udaralo kao da će prsnuti. "Gospo... Petra je sve što imam. Nije imala mater. Umrla je kad je bila mala. Ja sam..."
"Znam," prekinula ga je. "Znam tvoju priču, Marko. Svi je znaju. Jadni udovac, radi za tri čovjeka, odgaja kćer sam. Jako dirljivo." Zastala je, pogledala kroz prozor prema sivom nebu nad fabrickim dimnjacima. "Ali moram te nešto pitati, i hoću iskren odgovor."