Put kroz Dolove – tamo gdje život još postoji🥰🥰🥰

Selo Dolovi… već na sam spomen imena čovjek kao da osjeti onaj meki bosanski zrak koji miriše na zemlju, šumu i djetinjstvo. Smješteno među valovitim brežuljcima zavidovićkog kraja, Dolovi izgledaju kao da ih je neko pažljivo spustio na ovo mjesto – kao komad raja koji se slučajno našao na mapi.

Kad uđeš u Dolove, odmah vidiš da to nije selo koje se predalo vremenu. Istina, možda danas nema onoliko glasova, dječije graje i seoske vreve kao nekada, ali živi… i to onim tihim, ponosnim životom koji se ne da iskorijeniti. Kuće su razasute kao da svaka priča za sebe, a opet svaka povezana s drugom isto onako kako su ljudi ovdje povezani – jednostavno, iskreno, bez pretvaranja.

Ovdje te prvo dočekaju njive koje se protežu koliko pogled seže. Kad sunce dodirne njihove ivice, čini ti se da se i zemlja osmjehne. Između kuća čuješ lavež pasa, poneki traktor koji se vraća s posla, i šapat vjetra koji se provlači kroz voćnjake. Dolovi su selo u kojem i tišina priča. Priča o ljudima koji su godinama radili ovu zemlju, o onima koji su otišli trbuhom za kruhom, i o onima koji su ostali da čuvaju ognjišta.

A ljudi… ljudi su ovdje posebni. Nema velike filozofije – dočekaju te s osmijehom, ponude kahvu u dvorištu i pričaju o životu kao da je to najprirodnija ljepota na svijetu. I stvarno jeste. U Dolovima se osjeti toplina doma, pa makar tu bio i prvi put.

Kroz selo se šire staze koje vode u šume, livade, na brda s kojih se vidi cijeli kraj. Gore, kad staneš i udahneš, svatiš da Dolovi nisu samo selo – to je osjećaj. Mjesto gdje se čovjek podsjeti šta znači mir, šta znači pripadati i kako malo treba da bi bio sretan.

Iako možda ne živi kao nekad, Dolovi i dalje kucaju. U svakoj kući, u svakom dimnjaku iz kojeg se zimi blago puši, u svakom dvorištu gdje neko upravo nešto radi… vidiš dokaz da selo živi. Ne predaje se. Ne gasi se. Samo ide svojim ritmom, onim starinskim, bosanskim, pravim.

Dolovi su priča o upornosti, o zemlji koja pamti i o ljudima koji ne daju da se zaboravi ono što su im ostavili preci. I zato, kad jednom prođeš ovim putem, shvatiš da je ovo selo možda tiho – ali njegova duša je glasna, snažna i prelijepa.